Pakt za Mediteran: je li Europa dorasla novim izazovima?

Bliskoistočna mirovna strategija, s posebnim naglaskom na obnovu pojasa Gaze i program višegodišnje financijske pomoći Palestinskoj samoupravi, na vrhu je agende Europske unije uoči odlaska briselskih eurokrata na ljetni odmor. O humanitarnoj katastrofi u Pojasu Gaze, koju mnogi nazivaju i genocidom, raspravljalo se sredinom mjeseca i na Vijeću za vanjske poslove Unije, a najnovija eskalacija prijeti temeljima ambicioznog Pakta za Mediteran, koji Europska komisija planira predstaviti najesen.

Europska povjerenica za Mediteran Dubravka Šuica u razgovoru za Vijenac poručuje: „EU je i dalje čvrsto predana dijalogu i diplomaciji kao temelju svojeg pristupa Bliskom istoku. Kad je riječ o izraelsko-palestinskom sukobu, nastavljamo podupirati rješenje dviju država, pri čemu je Gaza sastavni dio buduće palestinske države. U tom kontekstu želimo jasno istaknuti da je Hamas teroristička organizacija te ne može biti ni partner niti sugovornik Europskoj uniji. Naši komunikacijski kanali ostaju otvoreni s legitimnim predstavnicima obiju strana. U veljači smo održali sastanak Vijeća za pridruživanje s Izraelom, na kojem smo naglasili da svako političko rješenje mora uključivati Pojas Gaze i Zapadnu obalu te poštovati međunarodno i humanitarno pravo. Nakon toga uslijedio je prvi politički dijalog na visokoj razini s Palestinskom samoupravom, tijekom kojeg smo najavili paket potpore u vrijednosti od 1,6 milijardi eura namijenjen oporavku i otpornosti.“

Dubravka Šuica

Francuskinja Nora Mebarek, članica delegacije Europarlamenta u Parlamentarnoj skupštini Unije za Mediteran, ali i članica njegova odbora za odnose sa zemljama Mašreka, koji obuhvaća istočni dio arapskog svijeta, uključujući i Palestinsku samoupravu, za Vijenac ističe:

„Priznavanje Palestine od strane Slovenije, Španjolske i Irske pomaže konačnom bliskoistočnom rješenju. Suverena palestinska država je potrebna. Potvrdili smo kao EU da su napadi 7. listopada 2023. bili teroristički i da se Izrael imao pravo braniti. Ali to mu nije dalo za pravo da izbriše s karte susjedne države i narode. Krajnje desna Netanyahuova vlada odlučila je da im posljednji rat posluži za konačni obračun. EU treba biti jedan od najvećih donatora u rekonstrukciji Pojasa Gaze, osobito po pitanju infrastrukture. Treba je početi izgrađivati jer ako to ne učinimo mi Europljani bit ćemo zaslužni za njezinu destabilizaciju.“

Gaza kao ispit europske solidarnosti i strateškog strpljenja

Dubravka Šuica pojašnjava: „Pojas Gaze i njezini stanovnici teško su propatili. Prije rješavanja problema oporavka i obnove mora se postići trajni prekid vatre. Sve strane imaju političku odgovornost da do toga dođe. EU je spremna nastaviti razgovore na tim osnovama, surađujući sa širom međunarodnom zajednicom, te tražeći dodatna jamstva u pogledu sigurnosti i podjele troškova obnove. Trenutačno radimo na uspostavi platforme za koordinaciju donatora, kroz koju se otvorena pitanja mogu rješavati na strukturiran način. Želim naglasiti kako obnova mora uključivati Palestince i poštovati njihovo pravo na samoodređenje.“

Pučanin Marco Falcone, član stranke Forza Italia, koji je prije prošlogodišnjeg ulaska u Europarlament dvije godine u lokalnoj vladi na Siciliji bio zadužen za ekonomiju apostrofira:

Emanuele Errichiello

„Jasno je kako je temelj svega rješenje s dva naroda i dvije države. Na tom tragu EU bi se trebala ujediniti i nametnuti se kao vodeći igrač i posrednik u dijalogu između Izraela i arapskog svijeta. Ne smijemo zaboraviti da je posljednja eskalacija nastala nakon strašnog napada 7. listopada 2023. na Izrael, najnapredniju i najslobodniju demokraciju na Bliskom istoku. Od Izraelaca smo čvrsto tražili poštovanje međunarodnog prava i to da se u odgovoru na napad ne prekorači granica. Ideja Marshallova plana za Pojas Gaze bit će prekretnička i korisna, a EU će kao i uvijek biti velikodušna.“

Rasprava u sklopu Konferencije o budućnosti Europe pokazala je kako je jedan od imperativa za EU stvaranje mediteranske makroregije. Južni Mediteran napokon se u Bruxellesu institucionalno odvaja od Zapadnog Balkana, Istočne Europe i Južnog Kavkaza. Svakako postaje bitniji od Zapadnog Balkana, koji ne obiluje s toliko obnovljive i jeftine energije i rudnika kritičnih sirovina, kao niti tolikim brojem mladih talenata. „Cilj nam je da ta regija postane prostor stabilnosti i sigurnosti. Dodana vrijednost novog Pakta leži u činjenici da ga razvijamo zajedno s našim južnim partnerima, ali i civilnim društvom, građanima i međunarodnim organizacijama poput Unije za Mediteran. Novi Pakt gradimo na konkretnim, inovativnim mjerama u područjima u kojima se suočavamo sa zajedničkim izazovima poput čiste energije, gospodarske stabilnosti i otvaranja radnih mjesta, upravljanja migracijama, digitalne i prometne povezanosti, tzv. plave ekonomije, sigurnosti… Želimo trajan učinak i stvarne prilike za sve građane, uključujući mlade i tvrtke s obje strane Mediterana“, navodi Dubravka Šuica.

Propast ranijih planova: Od Procesa iz Barcelone do Unije za Mediteran

Ove godine obilježava se 30. godišnjica Procesa iz Barcelone, prve strukturirane politike EU prema Mediteranu. U studenome će se održati i ministarski sastanak koji bi trebao biti prekretnica u obnovi regionalne suradnje u mediteranskom bazenu. „Mislim da je pitanje Mediterana postalo od ključne važnosti za Europsku uniju, osobito nakon početka rata u Ukrajini. Shvatili smo, naime, da bi naši susjedi na južnoj strani Mediterana mogli i morali postati naši partneri kada su u pitanju energetski suverenitet i obnovljivi izvori energije, ali i sigurnost i mir na tom području. Europska unija mora oživjeti svoje vrijednosti kroz programe susjedstva koji su počeli odavno i dati im stvarni okvir. Makroregionalna mediteranska strategija za konačni cilj napokon ima zajedničko djelovanje po pitanju mediteranskih luka, pitke vode, klimatskih promjena i zagrijavanja Mediterana, koje je najbrže na svijetu. Kao i ekonomskih posljedica klimatskih promjena. Ali i zbrinjavanja otpada, pitanja društvene i ekonomske solidarnosti, pitanja participativne demokracije… Sve ove teme Europska unija izdignula je na razinu kolegija povjerenika, ali treba biti iskren i reći da se to događa prekasno“, upozorava Nora Mebarek, jedina iz Francuske koja je uime socijaldemokrata u Europarlamentu imenovana u Konferenciju o budućnosti Europe, osobito uključena u pitanja energetske i klimatske tranzicije.

Povijest pokušaja jačanja suradnje EU i južnog Mediterana, uglavnom arapskih zemalja, započeta 1979, obiluje ambicioznim, ali neuspješnim inicijativama. Barcelonski proces iz 1995. trebao je osim dijaloga i suradnje donijeti i liberalizaciju trgovine i političke reforme na drugoj strani Mediterana, ali sve je ostalo na lijepim željama. Uslijedila je Sarkozyjeva ideja o Uniji za Mediteran 2008, i opet s ekonomskim povezivanjem u fokusu, te idejom o stvaranju Euromediteranskog prostora slobodne trgovine s 800 milijuna stanovnika. Ali organizacija s 43 države nije izrodila euromediteranske investicijske fondove, a kamoli zajedničku investicijsku banku za obnovu i razvoj. Planovi o prometnom i energetskom povezivanju dviju obala ostali su stoga samo mrtvo slovo na papiru. Osim krize unutar EU, smrtnu presudu ideji potpisali su ondašnja epizoda sukoba oko Pojasa Gaze, a onda i Arapsko proljeće, posljedica i neimaštine stanovništva s druge strane Mediterana.

Vanjskopolitički stručnjak na Londonskoj školi ekonomije Emanuele Errichiello, inače specijaliziran za odnose EU i zemalja sjeverne Afrike, za Vijenac navodi: „Unija za Mediteran doživjela je neuspjeh velikim dijelom zato što je od samoga početka bila strukturno oslabljena. Njezina višenacionalna struktura nije imala obvezujuće mehanizme i bila je jako ograničena zbog izraelsko-palestinskog sukoba. Štoviše, Unija za Mediteran postala je forum za tehničku suradnju s malim utjecajem, bez političke težine ili financijske snage. Ne smijemo zaboraviti i svima poznatu činjenicu kako je to prvenstveno bio francuski projekt, a neke druge mediteranske zemlje, poput Španjolske i Italije, samo su slijedile tu ideju. Dakle, to nije bila zajednička mediteranska inicijativa poput ove današnje, nego je bila ograničena na interes svega nekoliko zemalja, a možda i samo jedne.“

Dosadašnji pokušaji nametanja političkih reformi i izvoza demokracije na južnu obalu Mediterana pokazali su se promašajem. Vladajući režimi uvijek su na prvo mjesto stavljali stabilnost svoje vlasti. Arapsko proljeće stoga nije južnom Mediteranu donijelo promjene kao što se to 1989. dogodilo na istoku Europe, u zemljama koje su patile iza željezne zavjese. Primjerice, Siriju su preuzeli ušminkani islamisti, a post-Gaddafijeva Libija nefunkcionalna je država koja je u spiralu nestabilnosti i terorizma uvukla i susjedne zemlje Sahela.

Marco Falcone, inače član izaslanstva EP-a za zemlje Magreba pojašnjava: „Tijekom godina naučili smo mnogo lekcija. Europska unija povećala je svoju sposobnost za intervenciju. Odnosi s mnogim zemljama Magreba i onima na Bliskom istoku sada su kvalitetniji i zreliji. Naravno, mnogo toga ovisi o situaciji u kojoj se pojedina zemlja nalazi. Nema uniformiranog i unaprijed određenog recepta nametnutog odozgo. To najčešće ne funkcionira na duge staze, sada je to jasno svakome. Pokazali su to ratovi u Iraku i Libiji ili cijeli val Arapskog proljeća. Sjeverna Afrika nije monolitna. Ona podrazumijeva višestruke društvene, etničke i vjerske kontekste. Razgovor s našim partnerima na drugoj strani Mediterana s visine ne funkcionira. Umjesto toga moramo raditi na poboljšanju situacije polazeći od međusobnog priznavanja i poštovanja osobitosti obiju strana, ali uz inzistiranje na visokim standardima. Prioritet je politička stabilnost. Početak dijaloga jest definiranje zajedničkih vrijednosti i ciljeva. Mi u Europskoj pučkoj stranci ćemo se snažno zalagati za sigurnost jer je to neophodan preduvjet za slobodu.“

Očito je da dosadašnja glavna načela politike prema južnom susjedstvu, ona koja zrcale jačanje ljudskih prava i demokratskih vrijednosti, vladavinu prava i angažman nevladinih organizacija civilnog društva, padaju u drugi plan. U prvi izbijaju bilateralni transakcijski odnosi, trgovina i ulaganja.  Dubravka Šuica vjeruje u dosljedan angažman, odnosno suradnju tamo gdje je to moguće, ali bez ugrožavanja temeljnih vrijednosti EU.

„To podrazumijeva rješavanje otvorenih pitanja, podupiranje reformi i zadržavanje u fokusu dobrobiti ljudi. Predani smo tome da naša partnerstva budu usmjerena na društvo i doprinose stvaranju prostora za otvoren i iskren dijalog. Pristup je jasan – nema jednostranih prodika. Predani smo izgradnji odnosa utemeljenog na uzajamnom poštovanju i ravnopravnom pristupu. Radimo i na regionalnoj i na bilateralnoj razini. Nakon Egipta i Tunisa, bilateralno već unapređujemo strateško partnerstvo s Jordanom, a razgovarat ćemo i s drugim državama. Kako bismo ostvarili dublju suradnju koristit ćemo brojne instrumente EU, od zakonodavstva i strategija kao što su Strategija Zaljeva i Transmediteranska inicijativa za suradnju u području energije i čistih tehnologija do šireg pristupa za naše partnere programima EU, poput Erasmus+ i Obzor Europa. Promicanje demokracije, vladavine prava i ljudskih prava i dalje će biti ključni dio našeg angažmana u južnom susjedstvu“, ne ostavlja mjesta dvojbi Dubravka Šuica. 

Marco Falcone

Novi Pakt za Mediteran: energetska sigurnost, klimatski izazovi i mladi talenti

„Vjerujem da će EU u budućim odnosima s drugom stranom Mediterana promovirati svoje ekonomske interese, ali i demokratske vrijednosti. Mislim da je Arapsko proljeće pokazalo da su često građani, a ne političari jamac demokracije. Potreban je pragmatizam, koji u odnosima s Afrikom itekako pokazuju Kinezi. Nije nebitno, nakon migrantske krize 2015. bio je prisutan prkos i nepovjerenje Europe prema arapskim zemljama i njihovim stanovnicima. One ne očekuju ulazak u EU, ali očekuju poštovanje i ispunjavanje preduvjeta za njihovu globalnu konkurentnost“, objašnjava Nora Mebarek, koja je za Europarlament napravila izvještaj o suradnji regija dviju strana Mediterana. „Pozitivna ekonomska dinamika zapravo je već na djelu. Mnogo je ekonomskih ulaganja EU u Alžir, Maroko ili Libiju. Prvenstveno se to odnosi na energetski sektor, ali raste i trgovina. Naš ekonomski rast krije se u konkurentnosti. Što su naše tvrtke konkurentnije, tržište će jače stvarati mostove koji povezuju dvije strane Mediterana i pružaju prilike za sve“, dodaje Marco Falcone.

Jedan od ciljeva novog Pakta o Mediteranu jest i uspostava transmediteranske inicijative za suradnju u energetici i čistim tehnologijama radi proizvodnje energije iz obnovljivih izvora po konkurentnim cijenama, ponajprije u okviru strategije Global Gateway. Od toga bi velike koristi mogli imati industrija i potrošači na obje obale Mediteranskog mora. „Zeleni plan Unije trebao bi biti brendiran kao regionalna strategija, uz korištenje energetske suradnje kao jamca punokrvne zelene tranzicije i u Uniji i izvan njezinih granica“, širi kontekst budućih strateških odnosa sagledava Emanuele Errichiello.

„Sredozemna regija ima važnu ulogu u energetskoj krizi jer pomaže EU da diversificira opskrbu i ojača energetsku sigurnost. Potičemo buduću suradnju koja uključuje projekte kao što su južni koridor za dopremu vodika, nove elektroenergetske interkonekcije i infrastruktura za ukapljeni plin. Jačanjem suradnje s južnim partnerima moći ćemo prijeći na otporniji i klimatski neutralniji energetski sustav. Naš je cilj obostrana korist – osiguravanje cjenovno pristupačne i sigurne energije uz istodobno poticanje privatnih ulaganja i regionalnih projekata kojima se podupire dekarbonizacija. Sredozemni partneri nužni su na našem putu prema klimatskoj neutralnosti. S najvećim svjetskim potencijalom solarne energije i energije vjetra, imaju ključnu ulogu u povećanju energije iz obnovljivih izvora na troškovno učinkovit i strateški način. Budući da se sredozemna regija zagrijava 20 % brže od svjetskog prosjeka, jasno je da je potrebno hitno djelovati. Za zajedničke klimatske izazove potrebna su zajednička rješenja. Novim Paktom o Mediteranu produbljujemo suradnju u području otpornosti na klimatske promjene, te glede obnovljive energije, upravljanja vodama i zaštite okoliša. Namjeravamo potaknuti trgovinu energijom iz obnovljivih izvora, ojačati međusobnu povezanost i podupirati proizvodnju čistih tehnologija. Radi se o društveno-gospodarskoj tranziciji. Ulaganjem u obnovljive izvore energije i infrastrukturu smanjujemo tu vrstu ovisnosti, podupiremo regionalnu stabilnost i otvaramo zelena radna mjesta“, navodi Dubravka Šuica.

Mlađi od 30 godina čine više od polovice stanovništva Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Na tragu priče o mobilnosti, upravo je sjeverna Afrika potencijalni izvor talenata za Europu. Njihov doprinos europskoj konkurentnosti podrazumijeva i investiranje EU u ljudski kapital na drugoj strani Mediterana i kvalitetno upravljanje tamošnjim društvima. Mladi napuštaju južnu i istočnu stranu mediteranskog bazena zbog ratova, manjka sloboda, nezaposlenosti. „Mladi su jasan prioritet mog portfelja. Na mediteranskom forumu u Granadi pokrenula sam ideju o osnivanju Parlamentarne skupštine mladih Sredozemlja kako bi mladi ljudi preuzeli odgovornost i oblikovali novi Pakt o Mediteranu. Aktivno se zalažem i za stvaranje mreže mediteranskih sveučilišta. Na taj će se način studentima i pripadnicima akademske zajednice u cijeloj regiji omogućiti povezivanje, suradnja i uvođenje inovacija“, optimistična je Dubravka Šuica.

„Ne mislim da će sporazumi koje je EU potpisala s autoritarnim režimima u Tunisu i Egiptu spriječiti ilegalnu imigraciju iz tih zemalja. Međutim, Unija nema izbora glede suradnje s njihovim vlastodršcima. Ti su sporazumi više transakcijski nego što su utemeljeni na vrijednostima Unije, plaćamo tim zemljama držanje njihova stanovništva zatvorenim i vraćanje njihovih ilegalaca natrag iz Europe. Pritom i u državama članicama EU svjedočimo vlastima koje ne slijede politiku ljudskih prava u liberalnim demokracijama. Mislim tu na odnos prema strancima općenito, kao i na porast antisemitizma. Nisam podignula ruku za Pakt o migracijama i azilu jer ne vjerujem da će riješiti problem ilegalnih migranata na Starom kontinentu. Dat ću vam primjer. Bila sam direktorica u organizaciji koja se brinula o ilegalnim imigrantima maloljetnicima koji su nakon 2015. završili u francuskim prihvatilištima. Nijedna afrička zemlja nije se javila i zatražila natrag svoju djecu. Primjerice, Francuska je potpisala sporazum s Alžirom, koji dosad nije poduzeo ništa po tom pitanju. Jednostavno moramo zajednički raditi na ekonomskom jačanju tih zemalja kako stanovništvo ne bi kretalo na put prema Europi u ilegalnim brodicama, a da bismo mogli legalno primiti u EU one koji su potrebni našim gospodarstvima“, ogoljava problem Nora Mebarek.

Nora Mebarek

Rastuća multipolarnost
južnog Mediterana

„Novi Pakt o migracijama i azilu već donosi prve rezultate. U prva četiri mjeseca 2025. broj nezakonitih prelazaka granice u EU smanjio se za 27 %. Samo na istočnosredozemnoj ruti u prva dva mjeseca ove godine došlo je do smanjenja od 35 %. Ti trendovi odražavaju vrijednost koordiniranih i uravnoteženih partnerstava. Novi Pakt o Mediteranu pomoći će u operacionalizaciji vanjske dimenzije migracijske politike EU, jačanjem suradnje s partnerskim zemljama u području upravljanja granicama, dobrovoljnog povratka i zaštite. Kada je riječ o strateškim aspektima sigurnosti, pratimo tenzije između Izraela i Irana koje bi mogle imati opasne posljedice za cijelu regiju, te sve veću prisutnost i aktivnosti Rusije kroz hibridno djelovanje, dezinformacije i političko upletanje. Prijetnje sredozemnoj regiji dolaze iz brojnih smjerova i mogu izravno utjecati na europsku sigurnost. Za njihovo rješavanje potrebni su zajedništvo i strateško predviđanje. Stabilnost na Sredozemlju ključna je za rast i blagostanje. Zato su sigurnost i stabilnost u središtu novog Pakta o Mediteranu, čiji je cilj jačanje otpornosti u cijeloj regiji“, kazuje Dubravka Šuica.

Za vrijeme hladnog rata južni Mediteran bio je mjesto odmjeravanja snaga dviju supersila, SAD-a i SSSR-a; za Europu čak niti zasebna regija, već samo trgovinska ruta koju je trebalo obraniti od sovjetskog utjecaja jer je njome dolazila nafta. A onda je ipak Unija odlučila stvoriti sveobuhvatnu politiku prema Mediteranu, iako je iole upućenima bilo jasno da niz sigurnosnih izazova na južnom Mediteranu nije imao vojni ili kulturološki predznak. I tada su problem bili ekonomske nejednakosti, demografske razlike, migracije i žilavost autoritarnih režima. „Današnji Mediteran sve više oblikuju hibridne prijetnje, krhkost pojedinih država, ilegalna trgovina ljudima, terorizam i geopolitičko nadmetanje. Nestabilnost u Libiji, napetosti u istočnom Mediteranu (trokut Grčka – Turska – Cipar) i umiješanost velikih i srednje velikih sila (Rusija, Kina, Turska i države Perzijskog zaljeva) stvaraju složeno i nestabilno sigurnosno okruženje. U prvom planu su i sigurnost plovidbe, kibernetičke prijetnje i klimatske migracije. Europskoj uniji nedostaju i strateški gard i strateška autonomija kako bi se s tim pitanjima sveobuhvatno uhvatila ukoštac. Zbog toga je suradnja na području sigurnosti više reaktivna nego proaktivna“, upozorava Emanuele Errichiello.

„Južni Mediteran znatno je više multipolaran nego prije 15 godina. EU ondje nema strateške autonomije, na koju poziva francuski predsjednik Macron. Upravo zato Uniji je potreban jak povjerenik za Mediteran. Treba biti vrlo oprezan oko prisustva Rusa i Kineza u subsaharskoj Africi i Magrebu. Odavno su ondje. Primjerice, u Alžiru je izgradnja metroa dodijeljena Kinezima zbog jakih političkih veza sa službenim Pekingom. Zapadne sile izgubile su svoje pozicije u Magrebu zbog kolonijalne prošlosti. EU mora povratiti svoj kredibilitet u nizu zemalja koje su uvrijeđene jer se spominju samo u kontekstu sigurnosti i migracija, a ne kao partneri“, u srž problema pogađa Nora Mebarek.

„Regija je postala izrazito multipolarna i njome trenutačno ne vlada nijedna jasna politička vizija. Rusija se usidrila u Libiji, Kina je protegnula ekonomske pipke posvuda, Turska se odlučila za revizionističku regionalnu politiku, a zaljevske zemlje strateški ulažu diljem sjeverne Afrike. Nasuprot tome, EU se čini nesigurnom, podijeljenom i reaktivnom. Njezina strateška autonomija u regiji i dalje je u sferi želja. Ne samo zbog unutarnjih podjela, nego i zbog njezine ograničene moći i geopolitičke ambivalentnosti. Ako EU ne bude čim prije definirala sveobuhvatnu mediteransku strategiju, koja se temelji na njezinim interesima i vrijednostima, te konkurentnim ulaganjima i programima, nastavit će s prepuštanjem utjecaja asertivnijim akterima“, nije previše optimističan Errichiello.

Europska unija godinama je pasivno promatrala nametanje Kine i Rusije na drugoj strani Mediterana, osobito na njegovu istoku. Kinezi već više od dva desetljeća ulažu u infrastrukturu mediteranskih zemalja, uglavnom u luke. Strateški gledano, na taj način prijete suverenitetu tih država. Kineskoj inicijativi Pojas i put EU je pokušala konkurirati strategijom Global Gateway iz 2021, uz najavu ulaganja i do 300 milijardi eura do 2027. Pod egidom trgovinske suradnje s pojedinim zemljama Mediterana, Kina je uložila u izgradnju i postavljanje nekih od podvodnih kabela u Sredozemnom moru. Na taj način ostaje u igri za njihovo tehničko održavanje, ali dugoročno može utjecati i na političku stabilnost i vlast u tim zemljama. Tijekom Arapskog proljeća, primjerice, kineska država odlučila je 2011. svjesno presjeći takve kabele kako bi izolirala stanovništvo Sirije i Egipta. To je samo jedan od primjera strpljivog stvaranja kineske paukove mreže.

„Kada govorimo o sporazumu o ribarstvu, moram naglasiti kako je dio Mediterana pun kineskih brodova. To je izazov i opasnost za zajednički euromediteranski prostor. Europska unija svakako nema budućnost bez južne strane Mediterana. Inače će patiti i utonuti u uzastopne krize. Između ostaloga, one uzrokovane klimatskim promjenama, nestašicom pitke vode, nemogućnošću održivog ribarenja i poljoprivrede… Kako bismo krenuli prema izjednačavanju ekonomske moći dviju strana Mediterana, u poljoprivredi ili ribarstvu trebamo podijeliti resurse. Svatko treba raspolagati vlastitim resursima. Nijedan Europljanin ne razmišlja o tome koliko je bogatiji od Afrikanca. Europljani moraju shvatiti da nisu sami na svijetu“, zaključuje Nora Mebarek.

Mediteran je više od puke geografske regije. Oduvijek je bio kulturni i ekonomski most koji povezuje tri kontinenta, ali i strateška trgovačka i prometna ruta na kojoj su zajednička povijest i tradicija oblikovale europski identitet. Mare nostrum ili naše more. S obje njegove strane jednakomjerno, koliko god one nekad izgledale udaljeno i neshvaćeno.